Hotel Granata

Jesen
u meni potiče
misli sumorne,
sive.
Kao dani
protkani kišom,
što se lijeno vuku
od jutra do večeri,
i ne ostavljaju
nadu suncu.

Promatram,
uz more dok šećem,
valove u pjeni
što nemirno
o stijene udaraju
i vraćaju se
ponovno,
ne bi li opet u
istom ritmu zatvorili
taj vječiti krug.

Učini se u trenu,
u magličastoj daljini
da ugledah
obrise lika tvog.
On budi
sjećanja i uspomene
i pušta ih da rastu
sa svakim valom,
a onda ih opet
vraća u nedogled.

I tako, zagledan
u daljinu u pokušaju
da zadržim
tvoj lik
u okviru horizonta,
ponovno te gubim
pred noć
u zalasku sunca
kao i onoga dana
kad si otišla zauvijek.



Trpimir Burić- Goranski